Vrlo je popularan u mnogim zemljama jugoistočne Azije i omiljen je već tisućama godina.

Dobiva se iz nektara cvjetova kokosa. Tradicionalno ga beru mještani metodama predaka koje se nisu mijenjale stoljećima i u koje se ne dodaju aditivi ili konzervansi.

Metoda proizvodnje vrlo je slična onoj koja se koristi za proizvodnju palminog šećera u Kambodži. Proizvođači se penju na stabla, režu cvjetove i skupljaju sok u bambusove posude.

Sok se zatim kuha. Kad voda ispari i melasa se osuši, ostaje šećer. On se ručno melje u prah pomoću okruglog brušenog kamena.

Indonezija, točnije Središnja Java, poznata je kao glavni proizvođač ovog zlatnog šećera.